Tin Uljević

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući

i plači;

no meni pusti da budem jači;

ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.

Mrzi me da me prošlost veže.

I u bijedi ima radost

što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.

Ja gubim sebe desetljeća.

Ima u meni pomama cvijeća,

i još imam ravnoteže.

Čemu se vraćati na stara mjesta?

Ja mrzim groblja i starinu,

i cijenim svjetlo i širinu:

postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.

Tuđe.

Ja nemam kuće.

Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,

brda prokletstva.

Bez posla i bez zanimanja,

bez sredstva.

Sotono, ne daj mi kući.

Anđele, plači.

Ja stradam, ja sam jači.

Ja neću ući.

Tin Uljević